Produženi vikend članovi Hrvatskog planinarskog društva “Belišće” proveli su aktivno. Grupa od 9 planinara hodala je Velebitom, a grupa od 20 planinara zajedno s planinarima iz Osijeka boravila je u Njemačkoj.
3 dana Premužićeve staze na Velebitu
Petak, 4.10.
Kombi pun stvari, nas 8 i krećemo put Đurđenovca gdje smo pokupili našeg člana Tomu i nastavljamo put prema autocesti i dalje prema Otočcu. U večernjim satima dolazimo u Otočac, i krećemo prema planinarskom domu na Zavižanu. Smještamo se u sobe i nakon večere i druženja u domu odlazimo na spavanje. Plan vodiča Gorana je u tri dana proći cijelu Premužićevu stazu u cijeloj dužini od 57 km i zadnji dan popeti se na vrh Kiza. Premužićevu stazu koja prolazi najljepšim dijelovima Velebita jednostavno je nemoguće opisati. Staza je ručno rađena u razdoblju od 1930. do 1933. godine i dužine je 57 km. Put koji vijuga ispod vrhova prolazeći kroz šumu pa kamenjarom pa ponovo šumom i sve tako jedno za drugim pruža predivne prizore pitome divljine.
Subota, 5.10.
Plan je proći dionicu od Planinarskog doma na Zavižanu do planinarske kuće Alan. Ujutro se spuštamo od planinarskog doma na Zavižanu i nakon nekoliko minuta nalazimo se na početku Premužićeve staze. Preko proplanka staza ulazi u šumu i nastavlja kroz sve krševitije područje, ulazeći, naposljetku, među kukove. Do najviše točke (1620 m) dolazi se na prijevoju pod Gromovačom. Staza se dalje spušta i uskoro stižemo do skloništa Rossijeve kolibe, koja se nalazi otprilike na sredini dionice gdje pravimo malu pauzu. Iza Rossijeve kolibe započinje naupečatljiviji dio staze, koji se probija kroz samo središte Rožanskih kukova, strogog rezervata prirode. Iza odvojka za vrh Crikvena, staza se strmo spušta stubama i nastavlja šumovitom padinom Krajačevog kuka, potom valovitim livadama, te se kroz bukovu šumu spušta do planinarske kuće na Alanu. Po dolasku u Planinarsku kuću na Alan slijedi odmor, lagana šetnja po okolici i noćenje.
Nedjelja, 6.10.
Nakon ranog doručka krećemo na drugu dionicu, u duljini od oko 24 kilometara. Na ovoj dionici ujedno napuštamo Sjeverni Velebit i ulazimo u područje Srednjeg Velebita. Obilazimo prostranu travnatu dolinu te prelazimo na primorsku stranu s koje se šire nezaboravni vidici prema moru i otocima Rabu i Pagu. Na primorskoj strani nas je dobrano ohladila bura koja je to prijepodne puhala. Sa staze smo skrenuli na sklonište Ograđenica i nakon toga nastavili uspon na vrh Šatorinu (1622m), gdje smo napravili malu pauzu. Nakon toga smo se u poslijepodnevnim satima spustili na planinarsku kuću Kugina kuća gdje je planiran odmor i noćenje. U kući nema struje, pa smo imali potpuni osjećaj divljine u kojoj smo se nalazili.
Ponedjeljak, 7.10.
Nakon doručka krećemo u pješačenje posljednjom, trećom dionicom, dugom oko 18 km, kojom se lagano spuštamo do Baških Oštarija. Krećemo stazom prema skloništu Skorpovac i nastavku Premužićeve staze. Staza prolazi u blizini Budakova brda i Bačić kuka. Laganim tempom dolazimo do prijevoja Dabarska kosa, s kojeg je predivan pogled na more, a na drugu stranu prema Ravnom Dabru. Dalje nastavljamo prema našem cilju. Na prijevoju između Badnja i Kize izlazimo na kolni put kojim brzo stižemo do sela Stupačinova i Baških Oštarija, gdje nas je dočekao naš vozač Darko, koji nas je svaki dan na mjestu gdje smo noćili dočekao sa svježom vodom i ostatkom opreme.
Dolazimo u Planinarski dom Vila Velebita kod domarke Dijane, koja nas je ljubazno dočekala s toplom juhom. Dom se predvečer pretvorio u “mravinjak”, osim nas tu su bile grupe iz Zagreba, i iz Istre.
Utorak, 8.10.
Nakon doručka pozdravljamo se s domarkom i krećemo kombijem do Stupačinova odakle planiramo uspon na vrh Kiza. Uspon traje oko 1 sat, po vrlo strmovitom terenu. Penjemo se gore, pravimo malu pauzu za slikanje i polako se spuštamo do kombija dolje.
Nakon toga krećemo lagano prema Belišću, puni dojmova i opraštamo se s veličanstvenim Velebitom.
Tekst i fotografije: Goran Maričić
