U ova zdravstveno vrlo nesigurna vremena većina epidemioloških ili protuepidemijskih mjera u osnovi ima zadatak da malog čovjeka, običnog stanovnika RH zadrži podalje od bilo kakvog izvora zaraze, po mogućnosti zatvorenog u četiri zida, izvan svake interakcije s drugim ljudima, a također i sa svojim prirodnim okolišem. Vjerujem da svi čitaoci ovog članka (i ne samo oni) već skoro godinu dana zbog toga u sebi sakupljaju tjeskobu i masu negativnih osjećaja. U slučaju planinara, članova HPD-a Belišće koji su ranije navikli gotovo svaki vikend boraviti u brdima u svim krajevima naše domovine kao i putovanjima i druženjima s istomišljenicima u susjednim zemljama ovakve mjere sigurno nisu nešto što bi im predstavljalo životno zadovoljstvo. Zato čak i najmanji pomak iz tako surove stvarnosti u svijet brda, šume, pjeva ptica, tek izniklih proljetnica, blatnih gorskih staza predstavlja velik životni događaj, dan koji se pamti.
Upravo takav je bio i subotnji izlet trinaestero članova Hrvatskog planinarskog društva Belišće na Češljakovački vis, jedan od viših vrhova Papuka. Ovom prilikom zahvaljujemo Gradu Belišću i Zajednici športskih udruga grada Belišća na ustupljenom kombiju kojim smo obavili ovo putovanje. Ekipa planinara iz Valpova i Belišća zaputila se u ranim jutarnjim satima prema izletištu Jankovac, slavonskom gorskom biseru kojim bi se podičili i drugi „pravi“ hrvatski brdski krajevi. Dolaskom na Jankovac shvatili smo da smo prvi današnji gosti što nam je omogućilo da bez problema parkiramo svoja vozila i vlastitom se snagom zaputimo u daljnje avanture. Naš krajnji cilj toga dana bio je papučki vrh Češljakovački vis visok 825 m nadmorske visine. Putokazi su govorili da se do tog vrha može stići za sat i pol vremena, no nekim je članovima naše ekipe trebalo i više nego dvostruko više vremena da to ostvare. Kako se Jankovac nalazi na 475 m n/v, do Češljakovačkog visa trebalo je savladati oko 350 m apsolutne visinske razlike koja je u stvarnosti i nešto veća jer staza do vrha u nekim svojim dijelovima vodi i nizbrdo. Svu tu visinsku razliku prelazi oko 5,5 km duga planinarske staza do vrha. Put je na pojedinim mjestima obilovao blatom kao posljedicom nedavnog topljenja veće količine snijega koji u zadnjem naletu pošteno zasuo slavonske planine. U višim dijelovima staze nalazili smo zadnje ostatke snijega u udubinama slabije izloženima suncu. No to nam sigurno nije moglo umanjiti radost pogleda na tek iznikle vjesnike proljeća kao što su kukurijeci, visibabe, šafrani, siremuš (medveđi luk ). Na samom vrhu nema vidika na okolni kraj jer se nalazi usred guste šume, no zato je tu postavljena velika trokatna promatračnica, takozvana „piramida“ s koje se pružaju nesmetani pogledi na sve strane. Pored piramide nalazi se i oveći drveni stol s klupama koje su naši planinari iskoristili za odmor nakon prve polovice današnje ture i nadoknadu potrošene energije u vidu sendviča, suhog mesa, luka, kuhanih jaja i mnogih drugih specijaliteta planinarske kuhinje.
Po završetku regeneracije zaputili smo se istom stazom nazad na Jankovac. Ponovo je trebalo savladati onih 350 m visinske razlike, no ovaj puta na sreću nizbrdo. Stigavši ponovo na Jankovac brzinom „kako-tko“ uočili smo mnoštvo automobila, izletnika, čuli vrisku djece što nam je govorilo da nismo jedini koji uživaju u dodiru s prirodom. Kako smo putem nizbrdo ponovo potrošili energiju jedva stečenu na vrhu, trebalo ju je ponovo akumulirati iz vanjskih izvora. Ovaj puta su ti izvori bili prošireni slaninom i kobasicom s ražnja pečenom na jednom od mnogobrojnih roštilja koji stoje na usluzi posjetiocima Jankovca.
U svim opisanim aktivnostima polako je prošao dnevni dio subote i sumrak je počeo obuzimati cijeli kraj. Bilo je vrijeme da se pođe kući. Negdje iza 18 sati stigli smo u naš valpovačko – belišćanski zavičaj i time završili današnji izlet. Ono što bi nekada u „staro normalno“ vrijeme bio tek najobičniji planinarski izlet sada nam je izgledalo kao podvig vrijedan divljenja o čemu su govorili osmjesi i drugi izrazi zadovoljstva na našim licima. Svi smo se jednoglasno očitovali da je upravo to ono pravo čime želimo ispuniti slobodno vrijeme i nastojat ćemo nešto slično ponoviti u najskorije vrijeme.
Zdenko Kovač
