Udruga sv. Vinka Paulskog konferencija sv. Josipa Radnika iz Belišća u subotu, 14. listopada obilježila je 15 godina djelovanja. Slavlje je započelo svetom misom u župnoj crkvi koju je predvodio vlč. Matej Glavica, župnik Župe sv. Petra i Pavla iz Petrijevaca. Misno slavlje uveličali su uz domaćine članovi konferencija naše Nadbiskupije, mnogobrojni župljani te dječji župni zbor sa sestrom Alemkom. U poticajnoj propovijedi vlč. Matej govorio je o ljubavi prema bližnjemu, o Isusovoj želji da, zagledani u njegov primjer i mi oko sebe ljubimo takvom ljubavlju. “Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio!” Na kraju misnog slavlja predsjednica konferencije uputila je nekoliko prigodnih riječi gostima, članovima Udruge, zahvalila se svim suradnicima i prijateljima molitvom dragom Bogu. Nakon blagoslova svi okupljeni nastavili su druženje na domjenku u dvorani bl. Alojzija Stepinca.
Poslije kraće stanke vlč. Matej Glavica započeo je duhovni nagovor na temu “Ljubiti poput Isusa”. Zasigurno najljepše od svega u ljudskom životu jest iskustvo i osjećaj voljenosti. Voljeti i biti voljen. Osobe koje se vole trude se i pažljivi su jedni za druge. Žrtvuju se i odriču za dobrobit voljene osobe, a ljubav se rađa iz žrtve. Sadržaj ljubavi nije u lijepim riječima, prigodnim gestama pažnje. Voljeti znači podmetnuti leđa, biti uvijek uz onoga koga se voli, nesebično i požrtvovno uvijek iznova darivati se ne pitajući za cijenu. Ljubav koju je Isus doživljavao ima sasvim konkretno lice. Ona ne ostaje na riječima i frazama, ona se sa riječi pretvara u djelo. Isus je poželio da, zagledani u njegov primjer i mi druge oko sebe ljubimo takvom ljubavlju, da njegova ljubav prema nama postane nadahnuće za našu međusobnu ljubav. Ljubiti kao što Isus ljubi! To je ideal kršćanstva. Želimo li biti Isusovi nasljedovatelji, valja nam bližnje voljeti poput Isusa. Pružati drugu šansu, praštati, tješiti, liječiti, a ne otvarati bolne rane, suosjećati. No, s druge strane začuđuje koliko toga nepotrebnog tereta jedni drugima stavljamo na životna pleća. Zašto poneki imaju toliku zlobnu potrebu ljudima iz svog okruženja podmetati nogu, pljuvati u lice, omalovažavati ih i gaziti im dostojanstvo. Svatko zaslužuje drugu šansu. Ali kako shvatiti one koji neprestano traže drugu, treću i stotu šansu, a baš ništa ne mijenjaju u svojim riječima, postupcima i stavovima? Kako takvima, unatoč svega, progledati kroz prste i uvijek iznova otvarati vrata svoga srca? Vjerojatno svatko u sebi posjeduje snagu da može s trudom i dobrom voljom nadvladati pakosti i zloću koja mu se nataložila u srcu. To povjerenje u sve nas ima naš Isus. Upućeni smo jedni na druge, ne možemo sami koračati stazom života. Moramo se držati zajedno da si podmetnemo leđa, da teret života imamo s kime podjeliti, da nas ima tko utješiti, oraspoložiti, obrisati suzu, pružiti ruku, zagrliti i poljubiti. Zar je to toliko teško? Zar sve što činimo mora biti iz nekog interesa? Zašto je tako teško biti dobar prema drugima? Upitao se vlč. Matej i završio riječima da ne želi gubiti optimizam, dapače, želi vjerovati u čovjeka, kakvim ga je Stvoritelj zamislio. Želi vjerovati u ljubav, u nadmoć dobrote, želi vjerovati u raširene ruke otvorene na zagrljaj, želi vjerovati u lice s osmjehom, u snagu lijepe riječi ….I na kraju uskliknuo: “Želim vjerovati! Ne govorite mi da sam sanjar, tek sam vjernik, a on nikada ne gubi nadu. Unatoč svega.”
Nakon nadahnutog i poticajnog duhovnog nagovora svečanost je nastavljena u vatrogasnom domu uz ručak i druženje uz glazbu.
Tekst: Jasna Mužević
