27.5. u ranim jutarnjim satima praćeni kišom grupa od 9 planinara, kombijem ZSU Belišća uputila se na put prema Velebitu. Prvi cilj su Tulove grede, koje su više puta planirane u povratku, ali zbog vremenskih nepogoda ostale neostvaren pothvat. Ovo je atraktivan lokalitet na južnom Velebitu, kako po svojim prirodnim ljepotama, tako i po tome što su tamo snimani filmovi o legendarnom indijanskom poglavici Winetuu između 1962. i 1968.g. U vrijeme Domovinskog rata tu je bilo važno uporište naših branitelja. Tužni tragovi na te dane su mramorne ploče s imenima poginulih uz gromade kamenih stijena. Krećemo stazom Put hrvatskih branitelja prema vrhu. Puše vjetar i prati nas sitna kiša, a u zraku se osjeti ugodan miris majčine dušice. Obzirom na kišu i hladnoću tješimo se da nećemo sresti poskoke jer ih ovdje ima najviše. Prolazimo pokraj kamenih gromada različitih oblika, a visoki kameni tornjevi pojavljuju se i nestaju u magli. Četvorica najodvažnijih su se približili vrhu, ali sklisko kamenje pri samom vrhu odvratilo ih od cilja. Ostali su se oprezno spuštali i fotografirali zanimljive kamene oblike. Svi smo ostali očarani ovim draguljem Velebita, ali pomisao na branitelje koji su ovdje u ovoj divljini boravili nikoga ne može ostaviti ravnodušnim. Zbog magle smo bili uskraćeni za prekrasne vidike i nakon tri sata hodanja krenuli smo u pravcu Baških Oštarija-nama omiljeni planinarski dom Vila Velebita. Smještamo se i u toplini doma druženje uz pjesmu, kartanje i uživanje u poznatim špagetima koje je pripremila Ruža.
28.5. po noći kiša i ujutro –kiša. Tomo priprema iš paprikaš i poslije ručka oko 14 sati usprkos kiši 8 članova kreće u pravcu obližnjeg vrha Metla -1288 m. To je lijep istaknuti vrh na ličkom vršnom dijelu Velebita. Prelazimo preko nabujalog potoka i dižemo se kroz šumu prema vrhu. Kiša prestaje i uživamo u prelijepoj bjelogoričnoj šumi prošaranoj visokim jelama. Staza vodi i preko zelenih proplanaka na kojima nailazimo također mirisnu majčinu dušicu i procvale divlje orhideje. U šumi zaostale u vremenu nalazimo ljubičice i đurđice. Stižemo do travnatog vrha, ali vidik s njega nam oduzima magla. Nakon kraćeg zadržavanja oprezno vlažnom stazom spuštamo se s vrha. Na trenutke se pojavilo i sunce, pa smo nakratko uživali u lijepim vidicima s staze. Oko četiri sata smo hodali i uživali , te prešli više od 11 km. Netom po dolasku u dom ponovno je zapljuštala kiša, a mi smo nastavili s ugodnim druženjem u prostoru doma.
29.5. noću i ujutro opet kiša. Nakon objeda izlazimo van, nadajući se da će i ovaj put prestati i krećemo u pravcu Kize 1274 m –jedan od Dabarskih kukova atraktivni vapnenački greben, duljine oko 2 km. Do samog podnožja pratila nas kiša-sve jača i vodič Goran donosi odluku da po mokrom i skliskom kamenju ne idemo gore. Mijenjamo pravac i kiši unatoč odlazimo na Premužićevu stazu, pa prolazimo livadama i proplancima prema planinarskom domu Prpa. Ovdje nailazimo na sve više procvalih orhideja i drugog lijepog livadskog cvijeća. U šetnji provodimo više od tri sata i u toplom domu mijenjamo vlažnu odjeću i obuću. Naša draga domarka Dijana nas je iznenadila s ukusnim palačinkama. Večer prolazi u druženju, kartanju i šalama. Vodič je predložio za ujutro Bačić kuk, a poslije toga povratak. Planiranje uzaludno i gledanje prognoze –jutro će pokazati dan.
30.5. jutro hladno i vjetrovito, a nebo malo manje sivo. Doručak, kava i svi već spremni u 8,20 za polazak prema Bačić kuku 1304 m. To je impozantan vrh Srednjeg Velebita s pogledom na šumovitu unutrašnjost i na more i najviši je vrh Dabarskih kukova. Njegove bijele vapnenačke stijene krase zeleni okoliš dabarske šume, proplanke i travnate dolce. Vozimo se 9 km do polazišne točke. Sa Premužićeva staze s lijeve strane prelijepi vidici prema moru sve do ulaska u šumski dio. Vjetar je hladan, ali sretni smo što ne pada kiša. Samo je nakratko zarosilo. Dvojica članova se vraćaju prema kombiju, jer je zadnja četvrtina staze jako zahtjevna. Prolazimo kroz šumski dio staze i ulazimo u lijepu bukovu šumu, pa zeleni proplanak i opet šuma, a onda u podnožje ogromne bijele nakupine stijena.
Ponosni što smo ovo savladali i fotoaparatima snimamo zadivljujuće prizore. Jedan je u vapnenačkoj stijeni kao isklesan lik Isusa. Svi su došli pod sami vrh, a vodič Goran se uz sajlu nakratko popeo i jak vjetar ga prisilio na brz povratak. Oprezno smo se spuštali na najzahtjevnijim dijelu, a onda ponovno uživali u krajoliku i zadnjem dijelu staze. Četiri sata smo proveli na ovoj stazi. Po povratku u dom-presvlačenje odjeće-ručak-kava i u 14,30 sati krenuli kućama, kao i uvijek zadovoljni i puni dojmova koje bez obzira na vremenske uvjete može pružiti Velebit.
Tekst: Nada Donković
